Ljeti, kad upeče mostarski ćelopek, teško mi se natjerati na neku konkretniju hranu jer samo optereti želudac, a ne rashladi te, pa onda non-stop jedem stvari bogate vodom, poput paradajza, lubenice, dinje, krastavaca, naranača, limuna itd. Moj omiljeni ljetni obrok stoga je jednostavna salata od paradajza, feta sira, luka, koje kapi maslinova ulja i mrve bosiljka. Moj pokojni djed govorio je često da uvijek treba jesti ono što nam priroda daje u to doba godine, mislim da bi bio zadovoljan s mojom miješanom salatom. Ona je, na neki način, poput umjetničke forme. Možeš natrpati milijun različitih sastojaka a da to i dalje ima super okus, o beskonačnim varijacijama na temu dressinga da ni ne govorim. Ja sam jednostavan čovjek sa kompliciranim ukusom. Volim jednostavnu hranu, ali samo najbolju.

Hrana ima ono proustovsko svojstvo da vas mentalno vraća na određena mjesta iz bliže ili dalje prošlosti. Jednako kao što me miris timijana u mislima vraća u ono toplo mljetsko predvečerje, tako me okus zelenog papra podsjeća na vrijeme provedeno u Karlovcu, nedavno.  Ovaj grad poznat je kao Grad na četiri rijeke, iako kroz sami grad zapravo teku samo dvije, Kupa i Korana. Karlovac je jedan od dva europska grada kojima se točno datum nastanka: 13.7.1579. godine. Nastao je namjenski, kao utvrda koja je Bečane trebala braniti od turskih prodiranja. Tragovi te povijesti i danas su vidljivi u šančevima kojima je okružen stari grad, planski posložena mreža ulica i trgova okruženih baroknim palačama i gradskim kućama od kojih su mnoge u manje ili više uznapredovalom stadiju propadanja. 

Jelačićev trg, glavni trg starog grada, danas je noću sablasno pusto mjesto, a oko kužnog pila u njegovoj sredini okupljaju se lokalni redikuli i supijani ratni veterani, koji su spremni podijeliti svoje frustracije sa svakim slučajnim prolaznikom. Kavane na lijepoj austrougarskoj šetnici uz šančeve, u hladu drvoreda, puni su života preko dana, ljudi piju kave, pričaju ili čitaju novine. Habsburgovci su zbilja voljeli šetati. Kuda god su prošli na ovim prostorima, za sobom su ostavili kilometre aleja obrubljene nizom historicističkih fasada. To je jedna od stvari koje Karlovac povezuje s Mostarom, zajednička kulturna matrica koja se i u jednom i u drugom slučaju realizirala na sličan način. Mostar jedino nema zelene karlovačke šančeve. Umjesto njih, ima taj nevidljivi politički šanac uzduž Bulevara koji je danas ipak malo plići nego što je bio deset godina unatrag. 

Na večer je već druga slika, jer oni koji u to vrijeme izlaze u grad i nose njegov noćni život tu, u mnogo slučajeva otišli su odatle, u potrazi za poslom, obrazovanjem, većom sredinom. Ovo tužno stanje stvari uzrokovano je egzodusom obrazovanog, mladog kadra prema Zagrebu, koji je odatle udaljen nekih 45 minuta vožnje. Zagreb, kao veliki centar, usisao je energiju manjih mjesta u susjedstvu, kako to obično i drugdje biva. Jedan malo znak otpora ovom procesu je River film festival, koji je pokrenula mlada ekipa koja pokušava odoljeti zovu emigracije i ostati doma, podići Karlovac na neki viši nivo. Volim kada me mala mjesta iznenade takvim pozitivnim pričama i zanimljivim ljudima, poput Draženke Polović, koja radi u jednoj karlovačkoj srednjoj školi i koja me oduševila svojom energijom, kreativnošću i znanjem. Ručali smo u restoranu Turističke škole, probao sam izvrstan ramstek u zelenom papru na preporuku Ivana Pecoje, predsjednika karlovačke Matice koji me dočekao taj dan na autobusnom kolodvoru. 

Nakon što sam se smjestio u hotelu Carlstadt, jedinom u gradskom centru, sišao sam u šetnju sa mojim domaćinima. Moja soba gledala je točno na zgradu gradske uprave, austrougarsko zdanje oblikovanje po nepisanom pravilniku habsburške administrativne arhitekture: štukom i pilastrima ukrašeno dvobojno pročelje simetrična dizajna, sa središnjim istaknutim rizalitom. Poslije ručka, Draženka i ja krenuli smo prema Korani, pored šančeva, a na rijeci je već bilo kupača. Ovo mjesto ima dugu kupališnu tradiciju i to sve mi je bilo jako lijepo, jer me podsjećalo, tko zna zbog čega, na mala engleska ljetovališta s drvenim molovima, drvenim paviljonima i prsvim vintage štimungom. Kao da vas je netko vratio u vremenu negdje u period između dva svjetska rata. Mala skakaonica na rijeci, drveni most, ostaci mlinice koja je tu nekad stajala, i memljivi, napušteni kostur nekadašnjeg hotela. Skoro kao u Golikovom genijalnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“. 

Relativno blizu kupališta je i starački dom, za koji mi je rečeno da je jedan od najboljih u Hrvatskoj. Ma krasno. Karlovac, da umreš od ljepote; eto dobra slogana za lokalnu turističku zajednicu. Ovo je grad za život, a ne za smrt, samo to nekim ljudima još nije jasno. Sve one lijepe sitnice na koje čovjek naiđe šetajući gradom govore tome u prilog. Karlovačko kino Edison, na primjer. Ovo je jedno od najstarijih namjenski građenih kina na ovim prostorima, lijepa je stara građevina koja je, pak izgubila funkciju kina pa sad služi kao površina za lijepljenje reklamnih postera za pivo i ostale navijačke rekvizite. Eto još jedne paralele s Mostarom, koji jako dobro zna kako je živjeti bez kina jer već 20 godina živi bez oba svoja kina. No, Mostar je konačno dočekao otvaranje istoga, i još mnoge druge promjene, jer je, za razliku od Karlovca, regionalni i administrativni centar sa više od 30,000 studenata. I mi, zapravo, imamo svog Edisona: u kultnom klubu Koncept, u kojem sam održao svoje prve nastupe pred Mostarcima i proveo fakultet, danas je navijački kafić, a od nekadašnjeg mita koji je okruživao to mjesto nije ostalo više ništa. Čak i onu jednu drvenu klupu koja je ispred stajala su odnijeli.

Na brdu ponad Karlovca stoji stara tvrđava Dubovac, koja izgleda nekako baš kako čovjek zamišlja dvorac:  sa prilazom kroz šumu, a kada stigneš do kraja ceste odjednom se pred tobom ukaže velika gradina, sa zidinama i visokom kulom na uglu. Za razliku od drugih utvrda, Dubovac je tople smeđe boje, pa se pomalo stapa s okolišem, umjesto da mu se nameće. Ovdje je prije bila najpoznatija motocross staza u Europi, no ukinuta je kada je utvrđeno da vibracije motora štete srednjovjekovnoj utvrdi, za koju se vjeruje da ju je izgradio kralj Bela IV. 1236. godine. Sada se ovdje povremeno organiziraju razne stvari vezane za turizam i kulturu, a nedaleko Dubovca je i groblje koje je projektirao autor zagrebačkog Mirogoja, Herman Bolle. 

Kaže se da je Karlovac grad na pet rijeka, a peta od njih je Karlovačko pivo. Karlovčani se te činjenice rado prisjete svake godine na Danima piva, lokalnom pandanu Oktoberfesta, međutim on je tek gorak podsjetnik na to da njihov najvažniji izvozni proizvod više nije u njihovim rukama. Tradicija proizvodnje piva ovdje seže u sada već daleku 1854. godinu, a tijekom vremena Karlovačko pivo izraslo je u jedan u najprepoznatljivijih brendova bivše Jugoslavije. Međutim, prema priči koju su mi ispričali Karlovčani, njihova pivovara danas je u vlasništvu grupacije Heineken, a sam grad od nje više ne profitira ni na koji način, jer se kvalitetno lokalno pivo izvozi u inozemstvo, a uvozi šrot koji se onda prodaje. 

Od svih velikih ljudi koje je Karlovac dao, meni osobno najzanimljiviji su pisci Slavko Mihalić i Dragojla Jarnević. Mihalić je veliki pjesnik, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika u 20. stoljeću, koji je napisao onu danas već legendarnu pjesmu „Prolazim Zrinjevcem dotiče me more“:

^{Prolazim Zrinjevcem dotiče me more.}

^{Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva.}

^{Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.}

^{To ja možda more u svom srcu nosim}

^{i ono zove drugo more po uskim ulicama.}

^{Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike}

^{Pale se i gase svjetionici duha.}

^{Radost nesputane misli nalazi mjesta}

^{mrtvima i živima.}

^{Napokon se našla zagubljena stoljeća.}

^{Ribe izgovaraju svetu tišinu.}

^{Pa kad i podivlja more,}

^{ne utapa se smisao.}

^{Nevera je očišćenje}

^{od vječne hrvatske žalosti.}

^{Dotiče me more i ja široko pružam}

^{svoje grane.}

^{Svaki korijen zatreperi}

^{nekim srebrom lista.}

^{Javlja se podne s tornja, plima se diže do krovova.}

^{Veliki smo milijunski brod}

^{koji ne kani odustati.} 

Te večeri, razmišljao sam o njemu dok sam u pivnici „Crni mačak“ pio pivo sa mojim novim karlovačkim prijateljima, i tome što se dogodi kad čovjek preraste sredinu u kojoj živi. Sutradan, dok sam čekao autobus za Zagreb na stanici, palo mi je na pamet kako bih rado ostao duže i istražio sve ono što ovaj grad nudi. No kao i svi drugi, i ja sam otprhnuo za Zagreb. Jer, jednom se otići mora, a oni sretniji odlaze autobusom.